John 12

1A Isus prije pashe na šest dana dođe u Vitaniju gdje bješe Lazar što umrije, koga podiže iz mrtvijeh. 2Ondje mu pak zgotoviše večeru, i Marta služaše, a i Lazar sjeđaše s njim za trpezom; 3A Marija uzevši litru pravoga nardova mnogocjenoga mira pomaza noge Isusove, i otr kosom svojom noge njegove; a kuća se napuni mirisa od mira.

4Onda reče jedan od učenika njegovijeh, Juda Simonov Iskariotski, koji ga poslije izdade: 5Zašto se ovo miro ne prodade za trista groša i ne dade siromasima? 6A ovo ne reče što se staraše za siromahe, nego što bješe lupež, i imaše kovčežić, i nošaše što se metaše u nj.

7A Isus reče: ne dirajte u nju; ona je to dohranila za dan mojega pogreba; 8Jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda.

9Razumje pak mnogi narod iz Judeje da je ondje i dođoše ne samo Isusa radi nego i da vide Lazara kojega podiže iz mrtvijeh. 10A glavari sveštenički dogovoriše se da i Lazara ubiju; 11Jer mnogi njega radi iđahu iz Judeje i vjerovahu Isusa.

12A sjutradan mnogi od naroda koji bješe došao na praznik, čuvši da Isus ide u Jerusalim 13Uzeše grane od finika i iziđoše mu na susret, i vikahu govoreći: osana! blagosloven koji ide u ime Gospodnje, car Izrailjev.

14A Isus našavši magare usjede na nj, kao što je pisano: 15Ne boj se kćeri Sionova, evo car tvoj ide sjedeći na magaretu.

16Ali ovo učenici njegovi ne razumješe prije: nego kad se proslavi Isus onda se opomenuše da ovo bješe za njega pisano, i ovo mu učiniše.

17A narod svjedočaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh. 18Zato ga i srete narod, jer čuše da on učini ovo čudo. 19A fariseji govorahu među sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim.

20A bijahu neki Grci među onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu. 21Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreći: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa. 22Dođe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu.

23A Isus odgovori im govoreći: dođe čas da se proslavi sin čovječij. 24Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi:

25Koji ljubi dušu svoju izgubiće je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, sačuvaće je za život vječni. 26Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga će poštovati otac moj.

27Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oče! sačuvaj me od ovoga časa; ali zato dođoh na čas ovaj. 28Oče! proslavi ime svoje! Tada glas dođe s neba: i proslavio sam, i opet ću proslaviti. 29A kad ču narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anđeo mu govori.

30Isus odgovori i reče: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi. 31Sad je sud ovome svijetu; sad će biti istjeran knez ovoga svijeta napolje.

32I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi. 33A ovo govoraše da pokaže kakvom će smrti umrijeti.

34Narod mu odgovori: mi čusmo iz zakona da će Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu čovječijemu valja podignuti? Ko je taj sin čovječij? 35A Isus im reče: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. 36Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih.

37Ako je i činio tolika čudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu; 38Da se zbude riječ Isaije proroka koji reče: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri?

39Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija: 40Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.

41Ovo reče Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega. 42Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice; 43Jer im većma omilje slava ljudska nego slava Božija.

44A Isus povika i reče: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla; 45I ko vidi mene vidi onoga koji me posla.

46Ja dođoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami. 47I ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu neću suditi; jer ja ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.

48Koji se odriče mene, i ne prima riječi mojijeh, ima sebi sudiju: riječ koju ja govorih ona će mu suditi u pošljednji dan; 49Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta ću kazati i šta ću govoriti. I znam da je zapovijest njegova život vječni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reče otac.

50